Kulturna baština

Starogradska jezgra Labina

 

STARI GRAD - Glavni gradski trg oduševit će Vas odlično sačuvanom loggiom iz 16. stoljeća, iz kojeg potječu i glavna gradska vrata sv. Flora. Iznad vrata uklesani su labinski grb te mletački lav, simbol vladavine Venecije. Top iz razdoblja Austrije i niz drugih zanimljivih detalja otkrit ćete šećući starim gradom.

NARODNI MUZEJ I GRADSKA GALERIJA - PALAČA BATTIALA LAZZARINI - Labin je stari rudarski grad, pa je nezaobilazan posjet Narodnom muzeju u kojem najveći dio zauzima prikaz rudarske prošlosti grada – s hodnicima i rudnikom, jedinstven u ovom dijelu Europe. Muzej će Vam razotkriti značenje pojma Labinska republika. Nasuprot Narodnog muzeja nalazi se Gradska galerija u koju svakako zavirite.

MEMORIJALNA ZBIRKA MATIJE VLAČIĆA ILIRIKA - Matija (Franković) Vlačić Ilirik /Matthias Flacius Illyricus/, velikan europske misli 16. stoljeća, svestrani filolog, teolog, povjesničar, znanstvenik i, po mnogima, osnivač biblijske hermeneutike. U njegovoj rodnoj kući u starome gradu Labinu nalazi se memorijalna zbirka sastavljena od tri djela. U uvodnome djelu o zavičaju i Labinu izabrano je i nekoliko misli Mije Mirkovića (Mate Balote), u našim razmjerima osnovnog Vlačićevog biografa koji je veći dio svog života posvetio izučavanju Matije Vlačića. Drugi dio posvećen je gradovima i ličnostima iz života Ilirika, dok su u trećem djelu izložene njegove knjige. http://www.flacius.net

ŽUPNA CRKVA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE - Župna crkva Blažene Djevice Marije danas je u Istri jedan od rijetkih  sačuvanih spomenika iz doba Venecije, koja u sebi nosi tragove od romantike do gotike, renesanse, baroka, neoklasicizma do graditeljskih utjecaja naših dana. Važan detalj je da se na pročelju crkve u jednoj niši nalazi krasan vencijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je Venecija u to vrijeme bila u miru. Da je za vrijeme klesanja lava Venecija ratovala lav bi držao zatvorenu knjigu. Crkva je nazivana još i Sveta Marija Velika, potječe iz 11. stoljeća, ali je u međuvremenu doživjela mnogo promjena i obnova.

 

 

Rudarska baština

 

Južni dio Labinšćine, u kojem počinje ugljenokopna djelatnost, nalazi se od 1420. godine pod mletačkom vlašću. Prema povijesnim istraživanjima, prva osoba koja se na Labinšćini bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi koji je 1626. godine koji je od mletačkog Vijeća desetorice dobio koncesiju na iskorištavanje minerala i smole koji se nalaze u Labinu u krugu od 4 milje. Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine Lodovico Dragogna za rudnik koji se nalazio u blizini Sv. Zaharije, nedaleko Krapna. U počecima rudarenja najviše se iskorištava „rusi ugljen“ koji se mogao naći na površini zemlje, a korišten je u postupku impregnacije donjeg dijela čamca ili jedrenjaka. Prva rudarska proizvodnja započinje u Krapnu 14. kolovoza 1785. godine. Četrdesetak rudara proizvodilo je godišnje oko 560 t ugljena, koji je dopreman do Rijeke za potrebe tamošnje rafinerije šećera. Kontinuirana rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih godina, u tri rudnika u Krapnu. Godine 1879. otvoreno je rudarsko okno u Vinežu, a 1881. godine Krapan i Vinež spojeni su u jedinstvenu proivodno – tehnološku cjelinu. Rudnici su modernizirani, uveden je komprimirani zrak za pokretanje rudarske mehanizacije, uvedene su lokomotive, uređena su pristaništa Štalije i Bršica, te je otvoreno novo rudarsko okno u Štrmcu. Po završetku I. svjetskog rata Istra i Labinština ulaze u sastav Kraljevine Italije.

Osnovano je poduzeće Societa Anonima Carbonifera Arsa, koja upravlja rudnicima Labinštine, ulažu u rudnike, moderniziraju postrojenja. Rudnici bilježe nagli rast proizvodnje, ponajviše zbog potreba fašističke autarkične privrede. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10 000 radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1 158 000 t ugljena. Za potrebe radnika 1937. godine otvoreno je naselje Raša. Naselje je izgrađeno prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Početkom 1940-ih godina, prema nacrtima arhitekta Eugenija Montuorija, započinje izgradnja rudarskog okna i naselja u Podlabinu (Pozzo Littorio). Nakon II. svjetskog rata nastavljena je eksploatacija ugljena na Labinštini. Istarski ugljenokopi Raša odigrali su vrlo važnu ulogu u poslijeratnoj obnovi Hrvatske i Jugoslavije. 1950-ih i 1960-ih u rudnicima je zaposleno oko 7000 rudara, a1959. godine proizveden je poslijeratni maksimum od 860 100 t ugljena. S vremenom velike su zalihe ugljena izazvale pad proizvodnje i broj djelatnika u rudnicima, te da bi se spasilo gospodarstvo izgrađena je i puštena u pogon Termoelektrana Plomin 1. 1970-ih godina planira se postepeno zatvaranje rudnika, te njegova supstitucija gradnjom niza tvorničkih pogona, od kojih su neki i direktno proizišli iz rudnika (1971. godine republičkoj razni donesen je Zakon o supstituciji rudarenja te je na osnovu zakona osnovano poduzeće Labinprogres).

Većina rudnika zatvorena je 1980-ih godina, ponajviše zbog nerentabilnosti. Rudarsku proizvodnju nastavilo je novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje se zbog proizvodnih teškoća od 1990. do 1992. godine nalazilo u stečaju. Gotovo svu proizvodnju koristi novoizgrađena termoelektrana Plomin 2, a ugljenokop sve više ovisi o hrvatskoj elektorpivredi. U svibnju 1999. godine prestala je proizvodnja u Tupljaku, 29. studenog 1999. godine jama je zatvorena, čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.

 

 

Mediteranski kiparski simpozij

 

Zagledamo li se u stiješnjenu šupljinu kamene skulpture Prodor Ljuba de Karine (1992.) koja s desne strane ceste najavljuje Dubrovu, znameniti park skulptura, primjećujemo da kroz uokvirenu prazninu do nas dopiru fragmenti drugačije protočnosti svijeta. Možda taj osjećaj uvjerljivije od bilo čega drugog poziva na duboko štovanje ovoga prostora koji nastanjuje 

Mediteranski kiparski simpozij, međunarodna likovna manifestacija, blistav i uzbudljiv likovni pothvat s velikim autoritetom i mnogoznačnom reputacijom u Hrvatskoj i izvan nje.

Započelo je 1969. u Labinu, istarskom gradiću sazdanom od kamena, u nedavnoj prošlosti poznatom po ugljenokopima i teškoj crnoj industriji. Pokrenuli su ga Josip Diminić, ak. slikar i kipar, Quintino Bassani, ak. slikar, Milena Lah, ak. kiparica i Branko Fučić, povjesničar umjetnosti, uz potporu tadašnjih upravnih vlasti i političkih struktura. Ishodišni zaključci bili su: radni dio održavat će se u parku Stancije Franković, labinske patricijske obitelji iz 17. st.; gotove skulpture razmještat će se prostranim prostorom Dubrove; materijal za rad bit će kamen iz istarskog kamenoloma Vinkuran. Od prvog simpozija održanog 1970. u čast obilježavanja 50. obljetnice Labinske republike do danas održano je 41 simpozija. Iz godine u godinu, sredinom sljeta, u sjenama dugovječnih borova i idiličnom ugođaju četvrtastog parka obujmljenog zidom i doličnim portalom, izvan dvora i gospodarskih zgrada, vješte ruke klesara otkrivale su ćud i hirove materijala, iz gromada vinkuranskog kamena oblikovale nove forme. Nakon svakog simpozija na pomno biranim mjestima (u dogovoru s autorom) nicale su monumentalne kamene skulpture, nenametljivo, nepomućeno, u harmoniji s prirodom, kao urasle u prirodni krajolik i konfiguraciju tla.

Na 40 hektara parka, dijelom ograđenog suhozidom, u blagom valovanju prirodnih udolina i uzvisina, u bogatim i raznolikim aranžmanima vegetacije, Park skulptura Dubrova danas broji 80 kamenih skulptura, autorska djela 90 vrsnih kipara većinom iz Hrvatske, ali i iz Jugoslavije, Italije, Austrije, Slovenije, SAD-a, Makedonije, Japana, Francuske, Španjolske, Nizozemske, Švicarske, Kanade, Velike Britanije, Južne Koreje, Slovačke i Mađarske. Šesnaest skulptura postavljeno je izvan Parka: u Labinu, Rapcu, Pićnu, Sv. Nedelji, Pazinu, Zagrebu, Vukovaru i Iloku.

A Bijela cesta je jedinstveni projekt Josipa Diminića, stručnog voditelja simpozija, čudesna poetska priča 16 autora koja se odmotava u hodu nekadašnjim putem od dvora obitelji Franković, preko njihovih pašnjaka do vinogorja, u 16 dionica po 25 metara. Od prve dionice cestovnog mozaika kiparice Dore Kovačević 1997. do Oranice Josipa Diminića 2011. pruža čarobni doživljaj, zadivljujuću potvrdu vještine i inventivnosti, bljesak genijalnosti i dostignuća stvaralačkog duha. Kiparsko i slikarsko u suživotu i prožimanju. I amfiteatar Dolac, jednostavno ali reprezentativno zdanje s počasnim mjestom u Parku, njegova je zamisao. Prirodnu udolinu sa starom peći za sušenje vapna (peć je danas rekonstruirana) prefigurirao je i autorski oblikovao u skladnu, prisnu kružnu formu s ravnim podijem u sredini oko kojeg se stepenasto uzdiže gledalište sa sjedalima složenim od kamenih ploča. Prirodnu konfiguraciju tla iskoristio je kao bitni polazišni čimbenik forme u prostoru. Njegova intervencija u krajolik stvorila je novu spoznaju o iskonskim ustrojstvima čovjeka i prirode, jedinstvenu kreaciju koja nosi sve razloge suživota i harmonije prostora i forme. U amfiteatru se otvaraju i zatvaraju kiparski simpoziji, promoviraju kulturni programi, glazbeni i dramski, a često se tu održavaju i svečanosti vjenčanja.

Park skulptura Dubrova otvoren je svima, namjernicima i slučajnim prolaznicima, poklonicima prirode, ljepote, tišine, meditacije u zelenilu i miru, otvorenih vidika i pogleda na kamene skulpture vrhunskih kipara. Gotovo pet desetljeća svjedoči o umjetnosti i životu uklesanom u trajnost kamena, o moćnoj izražajnosti kiparske geste, o trudu održavanja, o dosljednosti, odgovornosti, organiziranosti, inventivnosti i visokim kriterijima koji su Mediteranskom kiparskom simpoziju priskrbili jednu od najznačajnijih i najuglednijih pozicija u svijetu suvremene skulpture na otvorenom. Baš ta spoznaja uvijek iznova osmišljava razloge i pristupe, rad kipara i prostor življenja, disciplinu oblikovanja i egzistenciju parka skulpture.

 

 

Matija Vlačić Ilirik - FLACIUS

 

Luteranski reformator, teolog, lingvist, filozof i crkveni povjesničar. Jedan od najpoznatijih Labinjana. Proveo je većinu života u Njemačkoj, prvo kao student, a kasnije kao profesor teologije, grčkog i hebrejskog jezika. Posvetio je cijeli život predavanju, širenju i obrani onoga što je smatrao izvornim Lutherovim razumijevanjem. Pored obitelji s 18-toro djece, stigao je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Među najznačajnijim djelima su Clavis Scripturae Sacrae (Ključ svetoga pisma), Catalogus Testium Veritatis (Katalog svjedoka istine) i Ecclesiastica Historia (poznatiji kao Magdeburške centurije, koje je Vlačić pripremio s grupom suradnika. Bio je to prvi rad iz crkvene povijesti napisan iz protestantske perspektive).

“Čovjek odlučne hrabrosti i nepobjedive snage, volje, bogatog znanja i oštroumnosti koja je rijetka, obuhvatnog pogleda i poduzetnog duha” Wilhelm Preger, 1878. godine.

Matija (Franković) Vlačić Ilirik rodio se 3. ožujka 1520. godine u Labinu (Albona), gradu koji je u to vrijeme pripadao Mletačkoj Republici. Sa šestnaest godina Vlačić je napustio svoj rodni grad i otišao studirati u Veneciju. Njegov rođak, koji je bio provincijal franjevačkog reda na otoku Cresu i simpatizer reformatorskih ideja, Baldo Lupetina, nagovorio je mladog Vlačića da ide na daljnji studij u Njemačku. Baldo je kasnije, poslije mnogo godina provedenih u zatvoru sotto i piombi u Veneciji, kao heretik bio zadavljen u moru. Tako je Matija s devetnaest godina došao u Augsburg, u grad koji je već u to vrijeme bio važan za reformaciju. Tamo su Lutherove pristaše, pod vodstvom Philippa Melanchthona predali caru Karlu V. izjavu svojih vjerovanja (Augsburška vjeroispovijest, Confessio Augustana).

Nakon kraćeg boravka u Augsburgu, Vlačić se upisao na sveučilište u Baselu 1539. godine, gdje je učio grčki i hebrejski jezik i sklopio prve veze i poznanstva s tamošnjim intelektualnim pristašama reformacije. Iz Basela Vlačić se preselio u Tübingen i nastavio svoj studij, stanujući u kući svoga zemljaka iz Istre, Matije Grbca, sveučilišnog profesora. Pod nadzorom sveučilišta djelovala je hrvatska protestantska tiskara u obližnjem Urachu od 1561. do 1565. godine. Tijekom 40-ih godina 16. st. Vlačić je živio u Wittenbergu, gradu u kojem je Lutherova reformacija započela 1517. g. Vlačić je s 24 godine dobio magistarsku diplomu te je postao profesor hebrejskog jezika. U ovom se gradu oženio i upoznao Luthera, kome je ostao bezrezervno odan sve do kraja svog života. Iz Wittenberga se Vlačić preselio u Magdeburg, gdje je pod njegovim vodstvom od 1549. do 1557. g. organiziran prvi otvoreni otpor protiv Augsburškog i Leipziškog interima (prisilni mir između katolika i protestanata). Tijekom boravka u Magdeburgu Vlačić se počeo otvoreno protiviti Melanchthonu, kojega je kritizirao zbog potpisivanja interimskog zakona i kapitulantskog stava. U Magdeburgu je Vlačić razvio publicističku i nakladničku djelatnost i počeo raditi na kolosalnom projektu, popularno nazvanim Magdeburške centurije. Također, tu je  napisao i objavio mnoge traktate i teološke radove.

Godine 1557. Vlačić je bio pozvan u Jenu kao voditelj novoosnovane katedre teologije na sveučilištu i kao superintendant evangeličkih crkava u Thüringiji. U Jeni je ostao do kraja 1561. godine, kada je bio otpušten zbog polemike oko iskonskog grijeha. Slijedeća stanica u Vlačićevom burnom životu bio je grad Regensburg, gdje je živio između 1562. i 1566. g. Tu je htio otvoriti školu za Južne Slavene i prenijeti hrvatsku protestantsku tiskaru iz Uracha, ali nijedan od ovih snova nije se realizirao jer mu je grad otkazao azil po naređenju cara Maximilliana II. Na poziv gradskog senata Antwerpena, Vlačić je otišao tamo živjeti na kratko vrijeme i napisao vjeroispovjest za luterane u Nizozemskoj. Između 1567. i 1573. g. bio je u Strassburgu, gdje je započeo svoj posljednji veliki rad, Glossu o Novom zavjetu. Umro je u Frankfurtu na Majni 11. ožujka 1575. godine.

Matija Vlačić ostavio je najtrajnije nasljeđe dostignućima na polju hermeneutike, radovima iz crkvene povijesti i svojim teološkim opusom. U obimnom radu Clavis Scripturae Sacrae, Vlačić je prvi napisao da bi svaki stih iz Biblije trebao biti interpretiran uzimajući u obzir namjeru i strukturu cijelog poglavlja ili knjige, kao i pravilo da bi bukvalno značenje teksta trebalo imati prednost pred alegoričnim tumačenjem i metaforama. Kao teolog, Vlačić je pokušao ostati vjeran Lutheru i njegovom naglasku na ropstvo ljudske volje i nemogućnosti spasenja putem dobrih djela. Vjerojatno je posjedovao najveću osobnu kolekciju knjiga 16. stoljeća.

 

Labinjonska cakavica

 

Labinjonska cakavica ključan je element duhovnog, povijesnog, kulturnog i jezičnog identiteta Labinštine i Labinjana. Svojom specifičnošću izdvaja se od ostalih govora u njezinu okruženju i njezini su govornici po njoj nadaleko prepoznatljivi. Labinski su idiomi sa svim svojim specifičnostima poprilično dobro sačuvani zahvaljujući svijesti lokalnoga stanovništva koje aktivno koristi i njeguje svoje mjesne govore, što govori o tome da stanovnici labinštine imaju veliki interes sačuvati i promovirati svoju besedu.

 

Labinski cakavski govor čini njegove govornike ponosnima. Upotreba labinjonske cakavice redovito je zamijećena kao izrazito specifičan govor, ne samo zbog izraza već i ritmike te posebne melodičnosti govora, upotrebe specifičnih nazala i drugih fonetskih elemenata nekarakterističnih za ostale govore istarske čakavštine. Dobivanjem statusa zaštićenoga govora, labinska cakavica dobila i je pravu potvrdu svojega značaja, snage i kontinuirane uporabe, te smo uvjereni da će njezina uporaba u budućnosti još više snažiti čime će se zadržati njezina upotreba kod sadašnjih i budućih generacija, kako u svakodnevnom govoru tako i u kulturnom i kreativnom stvaralaštvu.

 

Brendiranje cakavice dugoročni je projekt Grada Labina pokrenut 2014. iz potrebe za očuvanjem i promocijom labinske cakavica. U sklopu projekta uvodno su organizirana predavanja “Čakavski govor u Istri" predavačice prof.dr.sc. Lina Pliško sa Sveučilišta Jurja Dobrile iz Pule te predavanje o labinskim govorima prof. dr.sc. Ivane Nežić, poslijedoktorandica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci . Brendiranje cakavice nastavilo se u suradnji sa labinskim dječjim vrtićima „Pjerina Verbanac“ i „Gloria“, 2014. nastala je slikovnica-rječnik „Naše besedice“, kao rezultat kreativnog i istraživačkog rada sa djecom na cakavici. „Naše besedice“ je kao originalan i inventivan produkt preporučen i kao edukativan materijal u aktivnostima vezanim za cakavicu za dječje vrtiće. Upravo ciljajući na najmlađe generacije, ova slikovnica predstavlja važan instrument u očuvanju i promociji labinskog zavičajnog govora među najmlađima. Slikovnica je tiskana u 700 primjeraka te najvećim dijelom poklonjena djeci u vrtićima. U 2015.projekt se nastavio izdavanjem zajedničke zbirke 26 autora pisana labinskom cakavicom "Merlići od Ca" u nakladi Grada Labina i Udruge KULTura sNOVA – Kulturni krug Labin.

 

Na ponos svih Labinjanki i Labinjana, kao i svih građana Labinšćine Labinska cakavica dobila je status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra. S ciljem očuvanja, njegovanja i promoviranja izvornog govora, labinjonske cakavice, u rujnu 2018. godine Grad Labin pokrenuo je postupak prema Ministarstvu kulture s ciljem dobivanja statusa nematerijalnog kulturnog dobra. Uz Grad Labin nositelji su svi govornici labinske cakavice, odnosno osobe koje se njome u komunikaciji služe, ali i labinske osnovne škole, labinski dječji vrtići, Srednja škola Mate Blažine, Gradska knjižnica Labin, RKUD Rudar Raša i Radio Labin.

Potražite cakavicu i na Facebooku:
https://www.facebook.com/labinjonskacakavica