Pretraživanje

Susret sa književnicom Julijanom Matanovic

Srijeda, 22. Listopada 2014. - 6:49

U ponedjeljak je mnogobrojnu publiku u Gradskoj knjižnici Labin svojim rijecima i iskricavošcu pocastila Julijana Matanovic, književnica, majka, znanstvenica, profesorica...


Naglašavajuci iskrenost, dobrotu i emociju kao polazište i uporište u svom životu i pisanju, istice da u svojim djelima sebicno oslobada sebe i svoje tijelo te se daje citateljima ne bi li se i oni pronašli u njenim rijecima. U djelima nudi recenice i model tako da svatko može, citajuci njenu knjigu, citati svoju novonapisanu knjigu.


Prvo djelo „Zašto sam vam lagala“ objavljuje u 36. godini, na prvom pragu ženske zrelosti, kako sama kaže, a nakon te zbirke pripovjedaka uslijedila su i druga autoricina ostvarenja koja su jednako pozitivno prihvacena od onih kojima su prvenstveno namijenjena, od publike. U prilog tomu da joj je prije svega važan citatelj, govori i to da kaže kako je dobro biti u društvu priznatih od strane struke, ali da je njen odabir uvijek publika. 

Za svoj je rad nagradena i nedavno nagradom Gjalski za 2014. godinu za najbolje prozno ostvarenje za knjigu eseja „I na pocetku i na kraju bijaše kava“. Odgovarajuci na pitanje cemu nagrada za djelo koje se bavi kavom, kaže da je ona tim djelom opomenula jer svijet nije otišao k vragu dok god se nalazi vremena za ispijanje kave s dragim ljudima. Kava je i pocetak i kraj, i punina i praznina.


Na vecernjem je, pozitivno ugodenom, književnom susretu Julijana Matanovic, kao i svojim knjigama, publici nesebicno dala sebe, nepatvoreno i bez zadrške, naivno kao petnaestogodišnjakinja, rekla bi naša draga gošca. Ne bismo potpisali tu naivnost  jer je upravo nepatvorenost i iskrenost ono što je došlo do publike i susret ucinilo prisnim druženjem.

Na istovjetan se nacin daje i svojim studentima opisujuci se pretolerantnom prema njima, njihovim mladostima, znajuci o svakom od njih ponešto. Ono što joj vraca vjeru u mlade ljude jeste njihovo stvaralaštvo i kreativnost, dajuci primjer svog studenta Sanina, tekstopisca grupe Silente. Zaneseno govoreci njegove stihove „...nademo se gdje se nadu tvoje pjege i moje bore...“, zakljucuje retorickim pitanjem: „Ma tko takvu ljepotu može napisati!?“


A mi cemo zakljuciti konstatacijom, dok je ovakvih književnica (a i spomenutih mladih nada) naša citateljska publika i dalje ce uživati u pricama koje život znace i život piše.