Pretraživanje

LABINSKI SPOMENICI: Raspelo na labinskom Komemorativnom centru

Petak, 15. Siječnja 2010. - 11:31

Labinsko sastajalište duša, jedno je od ljepše lociranih u Istri. Nalazi se uz cestu koja vodi s glavnog trga Gornjeg grada prema uvali Sveta Marina. To je mjesto odakle vidite sve: od starog grada Labina, Rabackog zaljeva do otoka Cresa i komadica Kvarnerica. Dakle, na groblje s ovakvom panoramom necete naici tako lako (s njim se, u daljnjoj okolici može mjeriti još splitsko) i vjerojatno rijetki znate da se na ovom mjestu ne nalazi oduvijek. Naime, s glavnog trga na ovo povlašteno mjesto preseljeno je tek krajem 19. stoljeca. U zadnjim desetljecima 20. stoljeca, groblje se ponovo proširilo za Komemorativni centar, koji je dovršen minule godine.

Tu je svoje mjesto dobio i spomenik slovackog umjetnika Jozefa Jankovica pod nazivom "Raspelo". Spomenik je nastao 1995. na Mediternaskom kiparskom simpoziju u Dubrovi. Pogledate li opus ovog kipara u cjelini, shvatit cete da je njegova jedina preokupacija covjek, a na ovom spomeniku zbuniti ce vas neobicna razrada kristološke teme razapinjanja na križ. Naime, ono što može zbuniti jest svjetovan pristup temi što znaci da takvo raspelo još niste mogli nigdje vidjeti. Umjesto Krista, vidite fragmente ljudskog tijela, ili još preciznije, obezglavljenog covjeka stiješnjenih udova. Htjeli – ne htjeli, tu više od svega treba posegnuti za biblijskom recenicom 'Ecce homo!', i kako jedna od kriticarki tvrdi, to bi bila najsažetija definicija kiparova opusa. Jasno, da to onda presudno utjece na tumacenje njegova rada, što bi otprilike moglo glasiti ovako: "Križ je univerzalni simbol muke, tijelo pripada ovozemaljskom životu, dok duša (u mnogim mitologijama i religijama povezana s glavom) ostaje predmetom onostranog", i zato je Jankovic nije ni prikazao. Na vrlo jednostavan nacin, da ne kažemo, banalan, Jankovic odvaja dva svijeta – vidljivo od nevidljivog, svijet tijela i svijet duše, koji medutim, nisu tek suprotnosti, vec usmjereni na suradnju uslijed koje i postoji ovo što zovemo životom. Slijedeci ideju podvojenosti, Raspelo je postavio tocno na razmedu mjesta gdje se vrši obred posljednjeg ispracaja i mjesta vjecnog pocivališta (groblja). Tako ga možemo dovesti u vezu s motivom vrata ( pod tim imenom nalazi se u Parku skulptura u Dubrovi njegov raniji rad iz 1985. godine) koja najavljuju prelazak u drugaciji, ako ne i drugi život. To je jedna od mogucih interpretacija, a druga, isto toliko uvjerljiva, njegova covjeka tumaci kao covjeka otudenja, tjeskobe i razapetosti izmedu sebe i vanjskog svijeta. Covjek jest cjelina koja nastoji pomiriti ta sva pola i medu njima sklopiti prijateljstvo.

Jankovicev rad je od samih pocetaka pokazivao otpor prema totalitarnom režimu u Cehoslovackoj zbog kojeg biva kažnjen vec 1970. kada je predstavljao svoju zemlju na Bijenalu u Veneciji. Bilo mu je zabranjeno izlagati van svoje domovine, sve do devedesetih. Te su godine u njegovoj zemlji bile vrlo teške, ako ne zbog drugog, onda zbog još svježeg sjecanja na samospaljivanje Jana Palacha na praškom trgu 1968. godine koja je osramotila ruski režim. U tom kontekstu lako je razumjeti zašto Jankovic ustrajava na pitanju slobode, i otkud potjecu brojne kamene ploce koje pritišcu tijela njegovih skulptura. One predstavljaju silu koja proturjeci covjekovoj potrebi za slobodom. Možda predoslovno zvuci ako kažemo da je odsustvo glave na labinskom raspelu istovremeno i ohrabrujuca poruka koja šapce da je jedino u glavi (duši) moc kojom se možemo oduprijeti biološkoj odredenosti i osjecaju nemoci. U glavi koje ovdje nema, nalazi se put oslobodenja, vizija izlaska iz ropstva…ali i sasvim suprotno, nedostatak lica implicira gubitak osobnosti u njemu stranom, represivnom društvu. Jozef  Jankovic s vremena na vrijeme navraca u Labin i posjecuje svog razapetog covjeka. 

U svakom slucaju rijec je o zanimljivom umjetniku, jer u njegovom figuralnom kiparstvu nalazimo puno toga apstraktnog i neizrecenog. Njegov rad ostaje rebus u kojem cete izabrati vama odgovarajuce rješenje.

Notica iz umjetnikova životopisa:

Jozef Jankovic je roden u Bratislavi 1937. godine gdje radi kao profesor i procelnik Odjela kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna. Dvaput je sudjelovao na Venecijanskom bijenalu (1970. i 1995.) i na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Dubrovi (1985. i 1995.).  

Sabina Salamon